Mnogima članovima klubova liječenih alkoholičara, kao i čitateljima Alkohološkog glasnika, diljem Republike Hrvatske, koji Alkohološki glasnik smatraju ozbiljnim glasilom liječenih alkoholičara i u njemu traže potporu svojoj apstinenciji, sam naslov učinit će se neozbiljnim glede utemeljenih i prihvaćenih pravila ponašanja članova u klubu, te prisutnosti članova njihovih obitelji, a najčešće supruga, radu samog kluba.
Da, dobro ste uočili u samom naslovu "dopisni član - telefonom", mislim jedini takav slučaj u Republici Hrvatskoj.
Da ne bi mnogi članovi klubova vjerovali da telefonski kontakt s klubom postaje pravilo ponašanja, odnosno prihvatljiva kategorija ponašanja koja zamjenjuje nazočnost i rad u klubu, razjasnit ću taj "zvučni" naslov, te će svakom čitaocu biti jasno zašto sam napisao takav naslov.
Ja sam Pero Marković, nastanjen u Busovači, županija Središnja Bosna, Bosna i Hercegovina. Liječeni sam alkoholičar, te imam po tom osnovu status apstinenta već duže od dvije godine. Liječio sam se u Klinici za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti u Zagrebu početkom 1997. godine.
U mjestu gdje živim, u Lašvanskoj dolini, te u cijeloj Bosni i Hercegovini, osim prostora Mostara, nema ni jednog kluba liječenih alkoholičara, niti se ijedna ustanova bavi organiziranim liječenjem alkoholičara.
No, u Središnjoj Bosni, gdje živim, pojam liječenog alkoholičara posebno onog koji je shvatio da mu apstinencija pruža više ljepšeg i boljeg života od recidiviranja, odnosno ponovnog pijenja alkohola, neprihvatljivo je ponašanje i nenormalna pojava, odnosno kako narod kaže "sramota". Ovdje se apstinent izvrgava provokacijama i podmetanju pića kako bi ga se ponovo spustilo na niže mjesto ljudske ljestvice, ispod onoga na kojem je bio prije liječenja.
Dragi prijatelji apstinenti, u vrijeme liječenja aktivno sam se uključio u sve zahtjeve procesa, te u prvom tjednu boravka u terapijskoj zajednici, zahvaljujući članovima zajednice, a posebno socijalnoj djelatnici, gđi Zinki Sertić, aktivno sam se uključio u rad Kluba "Medveščak" u Zagrebu, kao pridruženi član za vrijeme boravka u zajednici.
Članovi kluba, a posebno voditelj dr. Tadija Zorić, svesrdno su me prihvatili i uključili u rad kluba. Članovi kluba i dr. Tadija Zorić svojim nesebičnim zalaganjem su na mene ostavili dojam ljudi jake volje i karaktera, te mi svojim djelom i radom pokazali da se može na svakom mjestu boraviti i prijateljevati i bez upotrebe alkohola. Sa svim članovima kluba, a posebno s dr. Zorićem, ostao sam prijatelj, poseban prijatelj po apstinenciji do današnjeg dana, a napose u suradnji s klubom kojeg on vodi.
Napominjem da je zajedno sa mnom u taj klub dolazila u dva navrata i moja supruga. Upoznali su je članovi kluba. Na svršetku moga boravka u terapijskoj zajednici na liječenju, oprostio sam se s članovima kluba "Medvešćak" u Zagrebu. Radi moje redovite prisutnosti u klubu u vrijeme liječenja, te mog napredovanja k apstinenciji, članovi kluba, na prijedlog dr. Tadije Zorića, prihvatili su da i dalje budem njihov član, iako živim daleko od Zagreba i ne mogu sudjelovati u radu kluba, niti oni mogu imati uvida u moje ponašanje.
Tada sam obećao da ću u klub dolaziti onda kad budem dolazio u Zagreb na kontrolne preglede, ili bilo kojim drugim poslom, te ću se redovito javljati voditelju kluba telefonom, radi uvida u moje ponašanje.
Nakon toga Klub "Medveščak" sam posjetio dva puta. No, s dr. Tadijom Zorić se redovno čujem telefonom. Jednom mjesečno moja supruga razgovara telefonom s dr. Zorićem i o meni podnosi redovno izvješće, onako kako je to radila kad je bila nazočna u klubu. Taj kontakt moje supruge Slavice s voditeljem kluba raduje moje prijatelje u klubu i samog voditelja dr. Zorića, što sam održao obećanje i ostao apstinent više od dvije godine u sredini u kojoj živim i koju sam vam ukratko opisao.
U klubu "Medveščak" me vode kao redovitog člana, dapače, ponekad mi pošalju i Glasnik radi upoznavanjem sa zbivanjima i samom problematikom rada klubova.
Eto, dragi prijatelji apstinenti i ostali, zbog moga redovitog kontakta telefonom, zapravo više puta moje supruge koja redovito podnosi izvješće, s voditeljem kluba "Medveščak" dr. Tadijom Zorić, ja sam postao i ostao "dopisni - odnosno član kluba telefonom."
Za vrijeme moga boravka u terapijskoj zajednici na liječenju pripala me je dužnost da budem nazočan održavanju godišnjih skupština klubova "Utrina", "Dugave", "ZET" Trešnjevka, te sam na tim skupovima od sudionika mnogo naučio.
Ovom prilikom želim pozdraviti sve moje prijatelje, osoblje koje mi je pomoglo da postanem apstinent, te sve one koji me se sjećaju s rada skupština klubova i sve znance u klubovima liječenih alkoholičara Zagreba.
