 
 |
HUDOLIN KAO PSIHIJATAR
Govoriti o prof. Hudolinu nije ni lako ni jednostavno, jer je riječ o izuzetnom čovjeku koji je svojim radom i djelatnošću bitno utjecao na svjetska psihijatrijska kretanja, naročito na području alkohologije i socijalne psihijatrije. Njegov je rad obilježio ne samo zadnju polovinu ovog stoljeća, nego će zasigurno imati utjecaja i na zbivanja u psihijatriji i u novom tisućljeću.
Pratiti njegov životopis znači slijediti i učiti razvoj suvremene psihijatrijske misli i iz takove osobe razvijao se postupno prof. Hudolin - psihijatar.
Veoma široko opće obrazovanje, poznavanje jezika, interes za novo i neposrednost u komunikaciji s ljudima otvorili su mu vrata svijeta, a on je to vraćao svojim idejama, radom i edukacijom drugih. Samo osvrt na današnje predstojnike psihijatrijskih i neuroloških klinika širom naše zemlje koji su bili specijalizanti i suradnici prof. Hudolina govori najbolje o njegovu opusu kao stručnjaka, profesora i znanstvenog radnika. Specijalista, magistara i doktora znanosti ima u gotovo svakoj psihijatrijskoj ustanovi u Hrvatskoj, a i u svijetu, koji su na različite načine tijekom svog školovanja ili usavršavanja bili povezani s prof. Hudolinom. Predanost radu, klijentima, kolegama i suradnicima bili su mu na prvom mjestu.
No ono što je bila gotovo nenadmašna osobina prof. Hudolina bila je sposobnost organizacije i stvaranja novih ideja, programa i sl. Kao izuzetan organizator trošio je puno vlastite energije na različite projekte, ali je to tražio i od svojih suradnika, a što svaki puta i nije bilo lako, upravo zbog njegove neiscrpne energije i životne dinamike. Ponekad je dolazilo i do nesuglasica, pa i nezadovoljstva nas mlađih, ali u takovim prilikama bio je nenadmašan taktičar i diplomata, znao je ponijeti, znao je oprostiti, znao je bodriti i pomoći. Sve te osobine bile su potrebne da se izgradi i realizira projekt
"Hudolin".
I da se vratim naslovu rada i pokušam odgovoriti na pitanje kakav je psihijatar bio. Odgovorit ću na to pitanje vlastitom anegdotom s prof. Hudolinom. Potkraj sedamdesetih godina skupina nas mlađih psihijatara završila je poslijediplomski studij iz socijalne psihijatrije, alkohologije i drugih ovisnosti i trebalo je ovjenčati studij magistarskim radom. Prošlo je nekoliko mjeseci od zadnjeg ispita i jednog dana me pozvao profesor k sebi i pitao je kada ću magistrirati. U to vrijeme imali smo malo dijete i bili smo dosta okupirani time pa sam odgovorio da sada nisu baš najbolje prilike za realizaciju tog rada, jer da nemam adekvatne uvjete za to.
Profesor me pozorno saslušao, a onda mi je kazao, "dragi kolega, kada Vi stvorite i dočekate uvjete kakve biste željeli, neće vjerojatno biti ni Vas, ni mene".
S time je razgovor bio završen, a ja sam ljut otišao iz njegove sobe jer to nisam očekivao. Naime, imao sam dosta visoko mišljenje o sebi s obzirom na poslove koje sam u to doba obavljao. Ljutio sam se do sutra, a onda se zatvorio u kupaonicu i napisao dobar dio magistarskog rada na perilici za rublje. Očito sam bio izliječen.
Taj psihoterapijski razgovor mi je pomogao da magistriram i otvorio mi široko vrata struke i znanosti te mi omogućio da danas mogu govoriti o prof. Hudolinu ne samo kao čovjeku i psihijatru, nego i u našem učitelju.
Do sada održani stručni i znanstveni skupovi, bibliografije, znanstveni radovi, dijagnostičke i
terapijske metode, uz druge djelatnosti najbolji su pokazatelji "da je Hudolin svojim djelom popravio srednju vrijednost psihijatara i psihijatrije".   moravek.org |
