ĐAČKI DANI VLADE HUDOLINA

( Sjećanja Radoslava Škalamere )

Osjećam se počašćen što mi se pružila mogućnost da pred ovako eminentnim skupom kažem nekoliko riječi o đačkim danima moga gimnazijskog kolege i prijatelja Vladimira Hudolina.

Vlado je bio izvanserijski đak. Bio je odlikaš , ali i među odlikašima bio je izvanserijski, poseban, osebujan, svoj, atipičan; temeljito građena ličnost, osoba jake volje, u principima nepopustljivo beskompromisan, disciplinirano neumoljivo strog prema samome sebi, uvijek željan znanja, strastveno upijajući fenomene života, diveći im se iskušavajući ih i cijeneći ih.

Bio je neobično obdaren umnim sposobnostima. Svoj talent iskorištavao je pametno i obilato u svladavanju svih zadaća pred koje škola stavlja učenika.

Postavljao je sam sebi i druge vrlo visoke ciljeve te jakom voljom i aktiviranjem velikih potencijala svojega uma - izravno stremio k tim ciljevima i blistavo ih ostvarivao. Vršnjaci njegovi nisu se, u tom smislu, mogli mjeriti s njime. Ocjenu vrlo dobar smatrao bi svojim porazom.

Jednako je volio i prirodne i humanističke znanosti. Čašu znanja ispijao je do dna. Znatiželjno se opijao znanjem i ljepotom života i prirode.

Vlado je često znao šokirati sve svoje kolege, čitav razred, ali i profesore. Sjećam se niza takvih situacija u kojima je čitav razred jednostavno bio zapanjen, začuđen, ostao bi bez riječi na Vladine neobične i smione postupke. Na primjer, kad smo na satu književnosti od profesora Švalbe odslušali predavanje o Ivanu Mažuraniću i njegovom epu "Smrt Smail Age Čengića", za dobar je napamet trebalo naučiti " Agovanje", za vrlo dobar " Četu", a za odličan " Harač". Kad je profesor upitao Vladu Hudolina što je naučio, on je rekao: Sve! Kako sve? Sve od " Agovanja " do " Kobi", cijelog " Smail Agu".

Ajde govori! I, bogme, Vlado priredi pravi šou. Cijeli sat recitirao je Mažuranićev ep od početka do kraja - na opće čuđenje svih kolega ali i profesora Švalbe.

Stanovao je s majkom i sestrom na Trsatu. Svako jutro prije nego što bi došao u gimnaziju, pošao bi na ranu misu kod trsatskih fratara, u crkvu Majke Božje - kao ministrant. Tako nije činio nijedan njegov kolega. Tako je to bilo u V razredu gimnazije. Od tada ga i poznam. Skupa smo u istom razredu bili sve do velike mature, do posljednje mature prije Drugog svjetskog rata.

moravek.org