 
 |
MOJI UČENICI I PUŠENJE
Radim u trogodišnjoj Industrijsko strojarskoj školi s grupom od trinaest učenika, kao nastavnik predmeta struke a sada i kao mentor pri izradi završnog stručnog rada - mature. S njima sam zajedno po dvanaest sati tjedno, gotovo više vremena nego s vlastitom djecom. Nakon tih više od 300 sati zajedničkog rada i druženja upoznali smo se u dušu sa sve one lijepe ali i ružne stvari koje oni u tim godinama svog mladog života proživljavaju. Osim droge i alkohola, mnogo muke imamo s pušenjem.
Najviše pušači, zatim nepušači te mi nastavnici. U toj mojoj grupi od deset djevojaka i tri dečka puši njih čak šestero, od čega su jedan mladić i tri djevojke već dugogodišnji okorjeli pušači s početkom pušenja u drugoj polovici osnovne škole.
Dvije djevojke propušile su u ovoj školi i tvrde da puše samo povremeno s društvom u školi i pri izlascima. Neću ovdje spominjati što sve navika uvlačenja karcinogenog i opijatnog duhanskog dima čini tim mladim životima, već ću pokušati opisati situaciju s pušenjem u srednjoj školi.
Na cijelom prostoru škole pušenje je zabranjeno! Ali, kako svako pravilo ima iznimke, tako se i ovdje, kao i u bolnici, zakon trenutno krši u pušionicama tj. zasebnim neradnim prostorijama za odmor odnosno pušenje djelatnika pušača.
A učenici? Snalaze se svakojako, po zakutcima hodnika ili iza škole, a najčešće u zahodima, zagorčavajući tako život ostalim učenicima a i nama nastavnicima. Za većinu mlađih učenika to zabranjeno pušenje je svojevrsni izazov i nisi frajer ako ne sudjeluješ. Stariji, već punoljetni učenici se bune i traže zaseban prostor gdje bi pod odmorom mogli pušiti "kao odrasli ljudi".
Očito je da se samo zabranom i kaznama problem ne može riješiti, već se svodi na igru lopova i pandura. Ni sami kolege nastavnici nisu u tome jednostrani i složni, već imaju prema pušenju različite tolerancije i stavove. Pojedinci na izletima, ekskurzijama ili proslavama ne samo da puše već i piju alkoholna pića, što učenicima služi kao, nadasve, loš primjer, jer mnogi u učitelju traže autoritet i uzor.
Da bi poboljšali ovo katastrofalno loše stanje s pušenjem i drugim još težim ovisnostima u srednjim školama, nužno je učiniti dvije stvari.
Prvo, dobro educirati sve djelatnike od predškolskih do srednjoškolskih ustanova uz obvezan preduvjet da i sami nisu ovisnici o pušenju, alkoholu ili drogi, jer takvi se ili moraju liječiti ili im nije mjesto u odgojno obrazovnim ustanovama.
Drugo, početi s intenzivnom edukacijom djece još u predškolskim ustanovama, a naročito u osmogodišnjim školama jer većina započne piti i propuši iz neznanja i znatiželje tijekom pubertetske preobrazbe. Kad im to jednom postane navika, onda je to bolest koju je teško izliječiti a lakše ju je bilo spriječiti.
Treći sudionik su roditelji i naša suradnja s njima. Nastavni programi su prenatrpani te se odgojno-obrazovni rad svodi uglavnom na stjecanje novih znanja, a za odgojni rad ostane premalo vremena. Malo s učenicima, još manje s roditeljima koje možemo podijeliti u dvije skupine.
U stabilnim obiteljima nastavnik s roditeljima često uspješno vraća zalutalo dijete ponovo na pravi put. Ali kada mi dođe jedan od roditelja koji su rastavljeni, koji novcem kupuju ljubav djeteta, koji nerijetko dolaze supijani na razgovor ili roditeljski sastanak, onda, na žalost, ni sam nastavnik, ma koliko se trudio, ne može učiniti mnogo.   moravek.org |
