|
| home |
edukacija | marketing
|
|
Ostracizam je jedan od značajnih oblika socijalnog utjecaja. Od školskih odmora do «tihe mise» koju primjenjuju obitelj ili prijatelji, do vladarskog čina protjerivanja ili egzila, ostracizam je prakticiran u brojnim kontekstima od strane pojedinaca ili grupa.
Termin ostracizam se upotrebljava u značenju od ignoriranja ili isključivanja pojedinaca ili grupa.
Grčki izvornik «ostrakismos», praksa izvorno u Ateni 488-487 p.n.e. odbacivanja osoba sa diktatorskim ambicijama iz demokratske države. Građani su dali svoj glas za egzil pojedinaca zapisivanjem na ostraca (komad grnčarije).
Ostracizam prelazi kulture, vrijeme, od formalno deklariranog egzila vladajućih institucija i religijskih pravila, do kratkotrajnih prekida u školskim pauzama, ili neočekivanih šutnji ili izbjegavanja pogleda u partnerskim međuljudskim odnosima.
Za onoga koji ignorira, ovisno kako je to učinjeno i koji su motivi, čin ignoriranja može ili ne mora biti vrijedan pažnje, može biti odbojan ili može osnaživati.
Za onoga koji je ignoriran, taj čin može u određeno vrijeme biti psihološki beznačajan dok naprotiv, biti ignoriran može simbolizirati nečiju ne-egzistenciju i biti razornije od najoštrije riječi ili najteže kazne.
Ostracizam koriste i drugi primati, lavovi i vukovi. Primati isključuju članove grupe (prvenstveno mužjake) nakon neuspjelog pokušaja preuzimanja vodstva, u slučajevima prisilne emigracije zbog nedostatnih resursa, te pojedinaca koji pokazuju nenormalno ponašanje ili bolest. Ostracizam je koristan grupi jer smanjuje potrebe za nedostatnim resursima te šansu inbridinga. Odbacivanje od grupe i time gubljenje zaštite grupe je put ka gladovanju i smrti odbačenih članova.
Strah od isključivanja i odbacivanja može biti dostatan da se promijeni percepcija, stavovi i ponašanje. Postoje velike individualne razlike u podnošenju izolacije što utječe na ranjivost na socijalne utjecaje.
Biti «odrezan», odbačen, izbačen je nesumnjivo nešto najgore što se nekom može desiti. Sam čin ignoriranja istovremeno atakira četiri osnovne ljudske potrebe: Osjećaj povezanosti i pripadnosti je poremećen, kontrola između željenih radnji i ciljeva je razdvojena, samopouzdanje je poljuljano sa čuvstvima stida, krivnje ili inferiornosti, osjećaj da je «poput duha», promatrajući kakav bi život bio da «ne postoji».
Vlast, kulture, religijske grupe, vojne institucije, plemena, male grupe i pojedinci prakticiraju ostracizam kao odgovor na pojedince ili grupe koji su devijantni prema prihvatljivim očekivanjima. Ponekad je odluka da se nekog ostracira formalna i izričita, primjerice u formi egzila, no može biti spontan bez zakona, izričitih pravila ili javne proklamacije, samo zbog neke nečije osobine.
Plemenska društva, primjerice u Crnoj Gori, kao i granične provincije u Pakistanu egzilirale su devijantne pojedince u svrhu zaštite preostalih članova grupe.
Amiška praksa «Meidung» (izbjegavanje) kao način discipliniranja članova kulta. Amiši promatraju to kao «sporu smrt» jer zahtjeva da prijatelji, članovi zajednice te čak i uže obitelji ne smiju govoriti sa odbačenim jer u suprotnom riskiraju da sami budu ostracizirani. U toj izolaciji nemoguće je provesti nužne interakcije za preživljavanje, čineći njih i njihove obitelji ranjivim.
U socijalnim interakcijama, uporaba ostracizma je i urođena i naučena. Razvojni psiholozi dokumentiraju upotrebu izbjegavajućeg i isključujućeg ponašanja u djece, uz druge tehnike kao formu vršnjačkog odbacivanje u grupi. Adolescentne djevojke preferiraju ostracizam kao taktiku za vrijeme sukoba, dok adolescentni dječaci preferiraju fizičko nasilje kao način razrješenja konflikta. Odbačena djeca, koju ne vole vršnjaci i zanemarena djeca koju ne primjećuju vršnjaci mogu se osjećati viktimizirana, ali na različite načine.
Do 2/3 – 3/4 ispitivanih u pojedinim studijama naveli su da su primjenjivali taktiku ne govorenja u prisutnosti voljene osobe. «Tiha misa» je zamijećena kao bihevioralni simptom degradirajućeg braka. U bračnim odnosima, tihi tretman je jednako često rabljen i od muževa i žena, te se koristi prvenstveno za prekid partnerovog ponašanja nego u svrhu iznošenja na vidjelo. Postoji pozitivna korelacija između uporabe tihog tretmana i neuroticizma.
Parovi koji imaju manje zajedničkih crta češće rabe tihi tretman i druge taktike manipulacije nego oni koji su sličniji i dobro složeni.
Osoba može biti odbačena, ili uključena, u vremenskom okviru odbacivanje. Reakcije na različite forme averzivnog međuljudskog ponašanja su teško predvidljive.
Osobe koje su devijantne u odnosu na očekivanja drugih su česti cilj ostracizma.
Pokazuje se da je osnovna funkcija ostracizmna da vrati ciljanu osobu u zajednicu ili da ju se izbaci njega ili nju potpuno. Oba cilja jačaju kohezivnost grupe koja vrši ostracizam.
Za razliku od drugih oblika averzivnog interpersonalnog ponašanja, primjerice fizičkog zlostavljanja, ostracizam može biti okarakterizirano kao ne- ponašanje.
Ciljane osobe mogu primjetiti da su ignorirane i misliti u sebi: «Da li se to uistinu događa ili je to moja imaginacija? Da li su oni ljuti na mene? Da li sam ja toliko nebitan za njih da me niti ne primjećuju?» Upravo ova prijetvornost čini ostracizam jedinstveno snažnim i učestalo rabljenim. Ostracizam se može rabiti bez priznanja da se čini i bez isprike da se čini.
Taksonomske dimenzije
Vidljivost: Fizička, kiber, socijalna
Motiv: Ne-ostracizam, propisana ulogom, kažnjavajuća, defenzivna, očita
Kvantitet: Nizak do visok
Jasnost: niska do visoka
Anticipacija (zašto se ostracira)
Individualne razlike: nekonfronacijski, izbjegavajući, tvrdoglavi
Razlike u ulozi: niska relativna snaga
Siguacioni pritisak: svjesnost za socijalnu poželjnost
Medijatori ili moderatori
Atributi: pruzimanje ili odbacivanje odgovornosti/kontrole, samoponiženja nasuprot krivljenja drugih
Individualne razlike: Stil povezanosti, potreba za pripadnošću, samopouzdanje, kontrola, postupak prema teroru
Ugrožene potrebe, Pripadnost, Samopoštovanje, Kontrola
Ispunjena egzistencija / Strah od smrti
Reakcije
Trenutna: odbacujući odgovor, loše raspoloženje, povrijeđeni osjećaji, psihološko uzbuđenje
Kratkotrajne: pokušaj ponovnog zadobivanja potreba pojačavanjem veza sa drugima, pokušaj samo afirmacije, preuzimanja kontrole, održavanja kulturnih pufera
Dugotrajne: Samopostavljena izolacija, naučena bespomočnost, nisko samopouzdanje, utučenost.
Preporuke za osobe koje su sklone davanju
«tihog tretmana» u bračnim/obiteljskim okvirima:
suzdržavajte se upotrebljavati tihi tretman, njegovi efekti su pogubniji za vezu nego što što zamišljate.
Ako ga morate primijeniti, kažite da ste uznemireni, da ne želite govoriti jer trebate vrijeme za sebe; da ćete doći kasnije i raspraviti to u određenom vremenu (po mogućnosti ne duže od par sati). Na taj način, ciljana osoba je svjesna što se dešava, zašto se dešava i da će to završiti.
Vjerojatno je bolje fizički se maknuti iz situacije na neko vrijeme nego održavati tihi tretman u prisutnosti ciljane osobe. Ohladiti se i dati si neophodni predah je jednostavnije nego održavati stalni trud u pretvaranju da ciljana osoba ne postoji.
Za osobu koja prima tihi tretman: biti svjestan znakova koji bi vas pomakli od toga da pokušavate postići pomak na ponovno zadobiju potrebe koje su ugrožene, na to da se prihvati unutarnja poruka koju ostracizam donosi – one koje su odbačene, bespomoćnost, besmislenost. Kada ti znakovi dosegnu površinu, napuštanje grupe ili odnosa može biti najbolja opcija.
Literatura: Kipling D Williams: Ostracism - Power of Silence
© Davor Moravek, 2002. Prezentirano 14.11.2002. na stručnom sastanku Klinike za Psihijatriju Kliničke bolnice "Sestre Milostrdnice" u Zagrebu.
